Spisak razloga
15.08.2017.

37th

Osjećam se izgubljeno. Kao odsutni posmatrač dok mi dani prolaze u čekanju. Život mi je haos i toliko me muči što ne znam odakle da počnem, jer nemam nikakav uvid u to šta će biti sutra. Pokušavala sam razmišljati razborito, posložiti neke stvari u glavi i napraviti bilo kakav korak, ali ne ide. Samo što pomislim da sam našla neku konstantu i da je sigurno uhvatiti se toga, čisto da imam čemu da se nadam i po čemu da se ravnam kad planiram ostale stvari, to nađe neki način da se pokvari. Osjećam kako se lagano gasim. Gubim volju da se borim za bilo šta što mi je bitno jer očito je problem negdje u meni. Bojim se da sam izgubila vjeru, a ono što me možda najviše užasava je to što znam da se mogu vratiti, ali ne znam kako. Ne osjećam se iskreno kada dignem ruke ili padnem na sedždu da tražim izlaz. I onda u glavi ponovim svoje ime i osjećam se toliko licemjerno. I sve u jednom me je strah, i svejedno mi je, i gorim od želje da zaplačem. Da se osjetim dostojnom, da prosto osjećam.

Sve me ovo tako užasno podsjeća na prošlu godinu kad sam psihički toliko pala da mi je postalo apsolutno svejedno za sve. Zdravlje, ljude, fakultet, budućnost u bilo kom pogledu.

Kako je moguće biti ravnodušan, i ujedno od toga strahovati?


Stariji postovi